11.11.2013., ponedjeljak
Oluja života
Danas je zaista bilo nevrijeme. Starica koju sam evakuirao iz njezine kuće kazala mi je kako ovo nije nikada doživjela. Ovakav horor. Njezina drvena kućica u 85 godina njezinog života u njoj nikada nije bila ugrožena. I dok svi mediji prenose kako se u ovom mjestu desilo ovo ili ono, ja proživljavam Oluju života. Ali ta je oluja u mojoj glavi i traje već neko vrijeme. Već stotinjak dana u mojoj glavi pušu vjetrovi i bujaju rijeke. Vjetrovi su razočarenje, a rijeke su emocije koje povremeno potope moju dušu svom svojom dubinom i snagom. Jako čestu ju potope smeđilom, to mi je nekako boja tuge.
Iako se čini podosta suludo, prije nekog vremena, tamo u divnom mjesecu lipnju, netko je promijenio skretnicu na pruzi mog, tada poprilično savršenog života. Danas ga se usuđujem tako zvati. Čini se da me zadesila ona 'židovska najgora' Da' bog da im'o pa nem'o. Tada sam mislio da je dobar ali ne i savršen. Danas, danas ne mislim da je mizeran, ali danas ga ne mogu definirati. Tim gore. Kada nešto ne možeš definirati, ne možeš se boriti ni sa čime. Ne možeš osmisliti plan, ideju...i tako ja već neko vrijeme proživljavam Oluju života, svoju, vlastitu - onu u mojoj glavi. Ono što je grozno što tu nema pomoći. Nema nekog mladića koji će me evakuirati. Nema vatrogasaca da maknu prepreke sa puteva, nema nikoga tko mi može pomoći. Ima, vjerojatno neki prosječan psiholog, ali nemam novaca za to trenutno. Dakle - nema.
Oluja života je onaj trenutak u kojemu preispitujete sebe. Ja preispitujem sebe i sve oko sebe. Ovo čak nije niti kriza identiteta. Došao sam do točke u kojoj se pokušavam dosjetiti čemu se boriti. Je li zaista sve lijepo toliko lijepo. Zapravo imam neki strah od budućnosti. Taj strah mi je netko nametnuo. Prije sam se radovao budućnosti, ali sada ju ne vidim. Netko mi je uzeo budućnost. U tim trenucima sam zaista bio u krizi identiteta. Bilo mi je oduzeto sve čemu sam se veselio. To sve je trebalo doći u budućnosti. Recimo to ovako, imao sam ciljeve, a ciljevi nas vode kroz život. Ostvarujući jedan krećemo ka drugome i tako dalje. Lakše je sve raditi kada imaš cilj, želje. Ja sada nemam niti cilja niti želje. To je možda dobra odlika zombija. Oni su tu jer jednostavno jesu. Ali ja nisam zombi, oni zapravo niti ne postoje. Ja sam osoba. Tako da ja zapravo nemam cilja niti nekih pretjeranih, dugoročnih satisfakcija. Nisam zadovoljan i sve mi pomalo poprima takvo jednoličje. Sve postaje crno ili sivo. Dakle to je Oluja života. To je ta prekretnica. Jedna moja draga prijateljica govori kako svi u kasnim dvadesetima doživljavamo krize i jednostavno toliku transformaciju kroz koju je teško proći. Ali to je finalni test, nakon te krize sve druge su lakše. Ali naravno, moja muka je meni najveća. Moja tuga je meni najdublja i moja kriza je meni najgora. Tako je svakome. Teško se nositi sa stvarima koje su ti strane. To je kao kao da te netko baci u rijeku, a ti ne znaš plivati. Nije baš zgodno. Odlaziš u strano, a pri tome toneš. Sve što je bilo pokraj tebe ostaje iza tebe htio ili ne htio. Rijeka te odnosi, a ti očajnički lamataš rukama ne bi li smislio kako u sekundi naučiti plivati.
I tako. Netko proživljava oluju života u svojem dvorištu, susjedstvu. Ja imam oluju života u glavi. U sebi. Oznake: Oluja, kriza, identitet, cilj, svrha, život
|
- 21:27 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
10.11.2013., nedjelja
Pokrećem blog
Zdravo. Ovo je dosta uzbudljivo. Ne, zapravo nije. Čudan je razlog iz kojega pokrećem blog. Iskreno, volio bih da netko ponekad i pročita nešto, ali nije mi to važno.
Prije svega, volio bih objasniti zašto i od kuda potreba za ovime. U zadnje vrijeme, toliko mi je stvari na umu koje ne mogu nikome reći. Zapravo, imam prijatelje, ali nemam dovoljno snage sjesti pred jednoga od njih i iskreno im kazati što me to muči. Zato sam stvorio potrebu pisati blog. Imam ideju pisati o mnogim stvarima, ali načelno o stvarima koje me 'žuljaju'. Pitao sam se, možda bi bilo bolje pisati dnevnik, ali ovo je javno, pa ću imati neki 'filing' da možda netko i čita pa ću zaista s nekime i podjeliti promišljanja i ideje. Kao da komuniciram s ljudima. Zapravo sam kukavica, valjda, ali, barem sam iskren. Biti iskren je važno, od nedavnih, ali mrskih mi događaja odlučio sam biti iskren. To je dosta teško, nije onako kako sam očekivao, tako da će mi možda i ovaj blog pomoći.
Ovo pišem jer je jako važno da sam sebi dam upute što ću ovdje raditi. Valja se držati nekoga plana, tako nas barem uče: roditelji, prijatelji, na visokim školama. Dakle zadovoljio sam formu. Pročitao sam kako nije dobro imati puno postova jer smaraš čitatelje, ali poanta je da se ja osjećam bolje. Uostalom, ne nadam se nekoj uspješnoj blogerskoj karijeri. Tako da zapravo planiram otići u povijest s nekim stvarima i izbaciti sve iz sebe.
Nedavno sam otkrio i zaključio kako imamo kutijice u glavi u koje pospremimo stvari i mislimo da su tamo sigurne. Na zatvorenom. Ali puno je trigera u našoj okolini koji otvore te kutije. Onda se iznova borimo sa tim izazovima. Najčešće su to emocije, loše emocije i ružna siječanja. Odnosno lijepa siječanja, ali sječanja - njih više nema i takovih više neće biti, zato su ružna. Ovo je mjesto gdje ću otvarati i pospremati te kutijice, pokušati ostaviti trag samome sebi i pravo da se sjetim kako sam se po pitanju nekih stvari osjećao.
Eto, to je prvi blog. Postavljanje pravila. Struka kojom se bavim nalaže da mora biti sijajan, ali nije važno. Bolje je kada su stvari prosječne. Prosječni ljudi vode prosječan život. Prosjek je jako dobar, vjerujte mi. Sve drugo je abnormalno i naziva se ekstremima. Napisao sam 'vjerujte mi' - osjećam se kao da razgovaram s nekime. Eto, jedan od ciljeva je već ostvaren. Ispred sebe imam imaginarnu publiku. To je valjda zato što sam jako svjestan da je ovo zapravo medij koji je u osnovi namjenjen publici, a ne autoru.
Kako bilo, nadam se da će mi pomoći. Nadam se i da će mi netko drugi pomoći. Davno prije, dok sam bio samo klinac, na tada popularnim chatovima, upoznao sam divne ljude. Njih troje. Možda upoznam i neke divne ljude. Jako je puno divnih ljudi. Ne više od zlih, ali dovoljno. Oznake: pokretanje bloga, dnevnik, dobro i zlo, početak, ljubav
|
- 23:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
